USTAŠA NA BOŽIĆ POKLAO 600 NAŠIH ŽENA I DECE! Majka mu bila Srpkinja, a on simbol zla: Jeziva priča o „fra Sotoni“

Od kraja Drugog svetskog rata prošlo je 80 godina. Dok su Jevreji, nad kojima su nacističke snage i njihovi saveznici izvršili Holokaust, u velikoj meri popisali svoje žrtve, izgradili obeležja i spomenike na mestima stradanja širom Evrope i glasno govorili o masovnom stradanju tokom rata, Srbi u Jugoslaviji naišli su na zid ćutanja. Ono što je naročito prošlo "ispod radara" bila je uloga katoličke crkve i njenih klerika u organizaciji, izvršenju, saučesništvu i prikrivanju zločina genocida nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Sprovođenje plana zločina genocida nad pravoslavnim Srbima, Jevrejima i Romima započelo je samo jedan dan nakon proglašenja NDH, 11. aprila 1941. godine. Osnivani su koncentracioni logori kao fabrike smrti, a masovne likvidacije vršene su svuda - u crkvama, školama, bolnicama, spaljivana su i čitava sela. Pravoslavno stanovništvo je pokatoličavano, a sprovođenje genocida bilo je legalizovano zakonima. Srbi su potpuno dehumanizovani, a propisi iz 1942. godine su predviđali i slanje dece u logore.

Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, je od prvih dana otvoreno podržavao osnivanje ustaške NDH pod patronatom nacističke Nemačke i imao sastanke sa Ante Pavelićem, kojeg je nazvao "iskrenim katolikom". U izveštaju Stejt Departmenta SAD piše da je "Vatikan, koji je imao svog ’Apostolskog izaslanika’ u Zagrebu od juna 1941. do kraja rata, bio obavešten o kampanji pokolja", a britanski ministar pri Svetoj stolici Fransis Ozborn je Vatikanu podnosio dnevne izveštaje o nacističkim zverstvima.

"Današnji dan je prekretnica u životu hrvatskog naroda. Jugoslavija se raspada, a Hrvatska postaje nezavisnom državom... Narod je proglašenje primio sa velikim oduševljenjem, te su odmah bile izvještene hrvatske zastave. Isto tako narod je njemačkoj vojsci priredio srdačan doček. Vlast se preuzima od strane ustaša na svim područjima, vojska se razoružava, a sigurnosnu službu uz ustaše preuzela Građanska zaštita", zabeležio je Alojzije Stepinac u svom dnevniku 10. aprila 1941. godine.

Ante Pavelić je već 18. maja 1941. bio na najvišem nivou primljen u audijenciju kod pape Pija XII. Rimokatolički kler, a posebno franjevci, je aktivno učestvovao u vršenju zločina nad srpskim stanovništvom, a predvodili su i pokatoličavanje o kojem je Vatikan bio redovno obaveštavan. Jedan od najkrvoločnijih rimokatoličkih sveštenika bio je Miroslav Filipović, poznat kao fra Sotona.

Ko je Miroslav Filipović?

Miroslav Filipović je rođen u bosanskoj varošici Jajce 5. juna 1915. godine, od oca Antuna i majke Marice. Majka mu je navodno bila Srpkinja, iz familije Radulovića, dok je očeva porodica promenila veru i iz pravoslavlja prešla u katoličanstvo. Godine 1938. pridružio se franjevačkom redu u samostanu Petrićevcu u Banjaluci gde je uzeo ime Tomislav kao svoje religijsko ime. Kada je završio novicijat, položio je prve zavete 30. juna 1933, završio gimnaziju i upisao filozofiju i teologiju u Sarajevu. U red sveštenika uveden je u septembru 1939. godine.

Sredinom naredne godine postao je kapelan (sveštenik) samostana u Petrićevcu. Ubrzo se povezao sa hrvatskim političarem i ustašom Viktorom Gutićem i pristupio fašističko-terorističkom ustaškom pokretu.

Posle puča izvedenog 27. marta 1941. u Beogradu kada je odbačen sporazum između Kraljevine Jugoslavije i Nemačke, Hitler je iz osvete odlučio da napadne Jugoslaviju. Beograd je bombardovan 6. aprila, a već 10. nemačke trupe ušle su u Zagreb i dočekane su sa oduševljenjem, dok su ih građani zasipali cvećem. Istog dana je ustaša Slavko Kvaternik, jedan od najbližih saradnika Ante Pavelića i otac Eugena Dida Kvaternika, jednog od organizatora ubistva kralja Aleksandra Karađorđevića, proglasio osnivanje Nezavisne Države Hrvatske.

Miroslav Filipović se odmah potom prijavio da postane samozvani vojni kapelan za ustaške oružane snage. Zbog neposlušnosti, samovolje i veze sa ustašama, u januaru 1942, napisan mu je premeštajni dekret, kada je postavljen za kapelana u Rama-Šćit regionu (severna Hercegovina). Ipak, on se vratio u Petrićevac i umesto odlaska u Ramu, prešao je u Drugu brigadu Poglavnikovog tjelesnog zdruga u Banjaluci (elitna ustaška vojna formacija).

Pokolj nad pravoslavnim Srbima kod Banjaluke

Miroslav Filipović je 7. februara 1942. bio vođa organizovanog masovnog ubistva klanjem preko 2.300 Srba u tri sela kod Banjaluke, od kojih su njih 550 bila deca. Njih 2.291 su identifikovani zaslugom politikologa i sociologa Lazara Lukajića, a pretpostavlja se da je bilo preko 2.400 žrtava. Ustaše su pravoslavne Srbe nazivali "grko-istočnjacima", a prvi koji je trebalo da zakolje srpsko dete, devetogodišnju devojčicu, ćerku Đure Glamočina, bio je fra Miroslav Filipović, navodi istoričar Milan Bulajić. Kada nije bio siguran da li je neki seljak pravoslavac ili katolik, odvajanje je vršio proverom legitimacija, a ako neko nije imao ličnu kartu, tražio je da se prekrsti, pa je tako određivao ko je za klanje.

"U učionicu je iznenada za vrijeme časa ušao fratar Miroslav Filipović, koga je učiteljica od ranije dobro poznavala. Poznavala su ga i djeca, jer je fratar često prolazio kroz Drakulić, Šargovac i Motike. Bio je obučen u novu ustašku uniformu. Za njim je ušlo dvanaest ustaša, koji su stali pored katedre i školske table, okrenuti klupama i djeci... Onda je fratar zamolio učiteljicu da izvede iz klupe jedno srpsko dijete. Ona je, ne znajući šta će biti, odabrala i izvela lepuškastu i urednu djevojčicu Radojku, kćerku Đure Glamočanina. Učiteljica je mislila da dijete treba nešto da odrecituje, kao što se to ranije dešavalo. Kada je Radojka došla do katedre, fratar ju je uhvatio, podigao na katedru, a onda izvadio nož i tu je zaklao pred ostalom djecom, učiteljicom i ustašama. Tada se smireno i jeuzitski dostojanstveno okrenuo ustašama i rekao im ’Ustaše, ovo ja, u ime Boga, pokrštavam ove izrode, a vi slijedite moj put. Ja prvi primam sav grijeh na svoju dušu, a vas ću ispovijediti i riješiti svih grijeha’", navodi istoričar Dušan Lukač.

U učionici je nastala panika među decom, koja su vrištala i pokušavala da pobegnu. Filipović je pod pretnjom ubistva naredio učiteljici Dobrili Martinović da izdvoji svu srpsku decu, a onda su ih ustaše izvele u školsko dvorište, a sve je kontrolisao u dnevniku. Deci je naredio da trče u krug po dvorištu, a na određeno rastojanje je postavio ustaše. "Izvadio je kamu i rekao: ’Djeco, gledajte!’ Počeo je klati pravoslavnu djecu. Neke je prorezao pa su stala rečati okrvavljena ukrug i vrištati. Poluzaklanu djecu, izbezumljenu od bolova, ustaše su dočekivale i tukle drškama i ubijale", svedočila je učiteljica Mara Šunjić na suđenju Filipoviću. "Ustašama je naredio da kako koje dijete naiđe da mu odseku dio tijela - uvo, nos, ruku, obraz, izvade oko - i da mu to uguraju u prosječeni stomačić, a zatim da masakrirano dijete i dalje trči. I sve tako dok dijeca nisu popadala. Onda su ih ustaše dotukle na snijegu. Učiteljice su se izbezumile."

Pokolj preživelo samo sedmoro Srba

U izveštaju obaveštajne policije NDH, Ustaške nadzorne službe, iz Banjaluke od 11. februara 1942. godine, šefu službe Eugenu Didu Kvaterniku, saopšteno je: "Jedna satnija (četa) ustaške bojne (bataljona) pod zapovjedništvom Josipa Mišlova u pratnji župnika fra Filipovića, dana 7. februara u 4 sata ujutro zaposjela je rudnik Rakovac i poubijala krampom 37 radnika grko-istočnjaka. Nastavila je ubijanje krampom i sjekirom grko-istočnjaka muškaraca, žena i djece u selima Motike, gdje je ubijeno oko 750, Drakulić i Šargovac, gdje je ubijeno oko 1500 osoba. Ubijanje je završeno istog dana oko 14 sati."

Za deset sati ubijeno je, prema zvaničnom izveštaju, 2287 ljudi. U izvršenju zločina učestvovali su katolički sveštenici iz bratstva franjevačkog samostana Petrićevac, gde je održan sastanak na kome je isplaniran pokolj u tri srpska sela kod Banjaluke i ubistva zaposlenih u rudniku Rakovac.

Pokolj je preživelo samo sedmoro Srba. Jedan od njih je desetogodišnji Mirko Stijaković, koji se zavukao pod krevet i odatle gledao kako ustaše ubijaju članove njegove porodice. Mirko je svedočio kako je, pošto su ustaše otišle, pokušavao da spasi majku kojoj su ispala creva.

Zemaljska komisija za utvrđivanje ratnih zločina za Bosnu i Hercegovinu objavila je 1944. godine izveštaj u kom, između ostalog, stoji:

"Dana 7. februara 1942. godine ustaški koljači predvođeni od ustaškog poručnika Josipa Mislova i župnika iz Petrićevca kod Banjaluke, Miroslava Filipovića, inače ustaškog koljača satnika, izvršili su kako po načinu izvršenja tako i po broju žrtava, jedan od najzvijerskijih pokolja nad nevinim srpskim narodom banjalučkog kraja. Preko 2.300 nevino ubijenih muškaraca, žena, djece i starica bili su žrtve ovog pokolja.

Pokolj je počeo u četiri sata izjutra u rudniku Rakovac, gdje su za vrijeme smjene dočekivani radnici i odmah u blizini rudnika, udarcima tupih predmeta u potiljak, ili sabljom, ubijani na licu mjesta. Preostalim radnicima naređeno je da iskopaju jamu i zakopaju pobijene drugove. Ubijena su 52 srpska radnika.

Međutim, to je bio samo početak. Završivši ubijanje u Rakovcu, krvožedne ustaške zvijeri prešle su u susjedno selo Drakulić, gdje su mirne seljake, žene, djecu i starce izvodili iz kuća, sakupljali ih u gomile i tako sakupljene klali noževima i sjekirama, a one koji su još uvek pokazivali znakove života, dotukli bi udarcima krampa. Na isti način ubijana su i mala djeca.

Ali, vrhunac divljaštva predstavlja pokolj šezdesetoro školske djece, koju su zatjekli u školi i sjekli im glave pred očima učiteljice, koja je od pretrpljenog užasa poludjela."

Stanislav Božić, radnik iz Banjaluke, izjavio je 17. decembra 1943. godine da je "poslije ovog masovnog ubojstva počelo prelaženje srpskog stanovništva iz Banjaluke i okolnih sela iz pravoslavlja na katoličanstvo. Ovo prelaženje vršeno je isključivo popunjavanjem određenih formulara. Nikakvih kanonskih obreda nije bilo."

Prisilno pokatoličavanje Srba u Mikleušu, Slavonija 1941. godine Foto: printscreen/youtube/World History

Filipović je u julu 1942. godine udaljen iz franjevačkog reda, ali nije ekskomuniciran iz katoličke crkve. Zatočenik Josip Riboli posvedočio je da je Filipović, uprkos isključenju iz franjevačkog reda, često išao da kolje u odeći franjevaca, zbog čega je dobio nadimak fra Sotana.

Papa Jovan Pavle II je dva puta posetio Hrvatsku, Jasenovac nijednom. Tokom posete Bosni i Hercegovini 2003. godine je odabrao da održi misu baš u samostanu u Petrićevcu, gde je franjevac Filipović isplanirao pokolj nad pravoslavnim Srbima.

Komandant Jasenovca

Miroslav Filipović je u junu 1942. godine nagrađen za pokolj koji je sproveo kod Banjaluke - 10. u mesecu postavljen je za zapovednika logora u Jasenovcu, gde se pojavio u punoj ustaškoj uniformi. Na tom položaju zadržao se do 27. oktobra 1942, a onda je postavljen za komandanta podlogora Jasenovca u Staroj Gradiški u periodu do 27. marta 1943. godine. Vjekoslav Maks Luburić je dao Filipoviću novo prezime "Majstorović", asocirajući na to da je bio "majstor" u ubijanju. Tokom perioda njegovog komandovanja logorom, sadizam i monstruoznost ovog krvnika isplivali su u punom sjaju, a o periodu njegove "vladavine" svedočili su brojni logoraši.

Svedok Krkač Tomo opisuje Majstorovića u svom iskazu u kojem kaže: "Gledao sam vrlo često za vrijeme svoga boravka u Jasenovcu, kako je Majstorović vlastoručno strijeljao zatočenike u javnim nastupima. Taj je Majstorović imao neku kratku gumenu cijev, koju je znao katkada staviti na ranu, odakle je žrtvi tekla krv i onda je tu krv sisao govoreći: hoću da se napijem komunističke krvi. Vidio sam kako su si Majstorović i Stojčić priuštili zabavu, da trojicu Cigana pobiju na taj način, što su naredili prvom Ciganinu, da maljem ubije drugog Ciganina, treći da ubije prvoga, a oni su zatim likvidirali posljednjega."

Ustaša Ljubo Miloš, jedan od komandanata logora smrti Jasenovac, u leto 1942. godine dao je izjavu gde je spomenuo i Miroslava Filipovića: "Ljudi su dopremani u Jasenovac vozovima i pešice preko Dubice. Sa mnom su bili dr Oskar Turina, ministar, otac Krunoslav Draganović i Ivica Matković. Mi smo bili odbor za doček zatvorenika sa Kozare. Neki od njih poslati su na prinudni rad u Nemačku, dok je većina ostala u Jasenovcu i Staroj Gradiški, gde su likvidirani... Masovnim pokoljem rukovodili su ustaški potpukovnik Matković i fra Majstorović (Miroslav Filipović), koji su u tu svrhu imali na raspolaganju jedan broj ustaša... Iz razgovora sa fra Majstorovićem naučio sam da je mnogo teže ubijati decu nego odrasle, jer je dečji život mnogo jači od odraslog..."

Fra Sotona ubistva vršio kao ritual

U dokaznom postupku na glavnoj raspravi tokom suđenja Dinku Šakiću 1999. godine, svedok Škrgatić Dragutin, Hrvat koji je u logor Jasenovac odveden jer je bio partizan, izjavio je da je fra Majstorović ubistva vršio kao nekakav ritual, nastojeći da uvede nešto "originalno": "Poslije tih zločina nas je katolike tjerao na misu gdje je glavna tema bila - ljubi bližnjega svog, ne ubij i slično, a poslije toga bi opet nastavljao sa ubistvima."

U knjizi "Sećanja Jevreja na logor Jasenovac", zabeleženo je i svedočanstvo Alberta Maestra o užasima ratnih godina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj:

"Na dan Svih svetih, 1. novembra 1942. bio je tmuran jesenji dan. Prethodnog dana su pokupili određen broj ljudi, žena i djece i smjestili ih u Kuli. Tražili su po spisku najviše one iz Pakračkog kotara, jer je to bilo poduzeto kao odmazda za akcije partizana u tom kraju. U kaznioni su bile dvije crkve. Jedna za katolike, a druga za pravoslavne. Pravoslavna crkva je bila srušena početkom 1942, dok je katolička bila ograđena žicom, pa je služila i za selo. Služba je najpre održana za građane, pa za zatočenike. Tako je i na taj dan Svih svetih ova crkva bila puna naroda i ustaša. Zvona su zvonila, a povorka oko 1.500 na smrt osuđenih žena i djece krenula je pored crkve na izlazna vrata pored Save. Nikada vjerovatno nije bio veći sprovod živih mrtvaca. Muškarci su išli naprijed, za njima žene i djeca. Pri izlasku iz logora muškarce su vezali žicom. Kada je kolona izašla iz logora i krenula prema Jablancu, narod je izašao iz crkve (sa molitve), za njima su išle ustaše sa Majstorovićem na čelu, koji je sada bio u franjevačkoj mantiji".

Državna komisija Jugoslavije je utvrdila da je Miroslav Majstorović-Filipović "novembra 1942. godine dao u Bistrici pobiti 48 Jevreja iz naslova retorzije za navodni pokušaj bekstva Jevreja Beka", a na Božić 25. decembra 1942. godine ustaše su pobile nekoliko stotina žena i dece.

Masovna ubistva na Badnje veče i Božić 1942. godine

Jasenovački Logoraš Zvonko Tkalec govorio je o zlodelima Miroslava Filipovića: „Pred katolički Božić 1942. radi bekstva četiri logoraša iz Jasenovca, lično je ustrelio dva, a zatim još 56 Jevreja na radu u selu Bistrici. Sutradan je ubio još devetoro. Na samo Badnje veče sa svojim ustašama pobio je oko šeststo srpskih žena i dece zatvorenih u Kuli, a dovedenih negde sa Kozare. Najprije ih je ostavio više dana bez vode i hrane, dok se žene nisu počele penjati na prozore i vikati. Na Badnje veče ustaše su ih pobile."

Istog dana, na Badnje veče 1942. godine, Filipović je, prema jednom svedočenju, pred strojem zatočenika streljao trojicu, koje je okrivio da su hteli da pobegnu. Jedna žrtva nije bila smrtno pogođena, pa je jaukala. Fra Sotona je uzeo svoj nož, podmetnuo svoju šaku žrtvi pod grlo, zaklao je i popio punu čašu krvi rekavši: "Ah što je slatka partizanska krv."

"Ti fratri zlikovci kakve svijet ne pamti, nisu zaboravljali ni bogosluženje. U dvije-tri nedelje jedanput služili su oni misu u jednom odjeljenju stolarske radionice, čak s oltarom, sa svećeničkim ruhom preko svojih uniformi natopljenih krvlju i noževa zadjenutih u čizme. Čak su i bogougodne besjede držali... Poslije jedne takve mise, koju su služili Filipović i Brekalo, Filipović je održao besedu u kojoj je rekao i ovo: ’Vi ne treba da se brinete za tijelo. Brinite se za dušu, da vam ona bude čista, jer samo je duša viječna, a tijelo je smrtno...’ Među ustaškim krvnicima bila je i ustaška dužnosnica Maja Buždon. Kada se jednom ona vratila u logor s klanja na Savi, sva krvava, pohvalila se glasno fratru Filipoviću koji je naišao: ’Ja sam ih sedam zaklala’. Fratar Filipović bio je tako ushićen da joj je pritrčao, zagrlio je i pritisnuo na grudi onaku krvavu: ’E sad te volim, sad te vidim da si prava ustašica’", zabeleženo je svedočenje jednog logoraša.

Svedočanstva Sada Koena - Davka i Alberta Maestra u knjizi "Sećanja Jevreja na logor Jasenovac" naročito su potresna:

"Svanuo je Božić. Ranom zorom su ustaše već bile izopijane, skoro sve. Zapovjednik Miro(slav) Majstorović - Filipović, raspop, koji je ime mijenjao kako mu je kad trebalo. Na sam Božić ujutru otišao je sam na ’Ekonomiju Bistricu’, koja je bila 15 km udaljena od logora, gdje su bili ljudi određeni za poljske radove, sječu u šumi i za rušenje kuća seoskih familija, koje su već dotjerane u logore i pobijene. Sada je trebalo i njihove kuće porušiti da bi se zameo trag pljačke pokućstva i drugog imanja srpskih seljaka. Osim pokućstva, posteljine, djevojačkog ruha bile su tu i šivaće mašine, kao i potrebno oruđe i alat za poljoprivredu, sve što su seljaci teškim radom i znojem godinama ušparali: trebalo je bukvalno sve uništiti da bi se srpskom življu svaki trag i uspomena zatrla. Ustaše su to većinom razbacale po logorskim šupama, tavanima i podrumima i raznosile su kako je kome šta zatrebalo", ispričao je Koen - Davko i dodao:

"Kada je krvolok Majstorović došao u Bistricu, pobio je svojom rukom 45 mladih ljudi, većinom zanatlija, jer drugih više nije ni bilo, pa su upravo zato i morali slati zanatlije na poljske radove... Na prvi dan Božića je bio određen nastup u grozničavom strahu. Znali smo da ćemo biti desetkovani. Kad su nas postrojili, došao je raspop Majstorović sa ostalom bandom i odvojili su 25 zatočenika... Krvnici su se natjecali ko će brže i više postreljati. Za tili čas popadoše svi i ležali su nepomični u lokvi krvi... Tako završiše 72 druga ne dočekavši novu 1943. godinu. To je bio ustaški Božić, koji su te godine ustaše slavile u Staroj Gradiški."

Vuk Kostić kao Miroslav Filipović u filmu "Dara iz Jasenovca":

Albert Maestro ispričao je kako se taj Božić 1942. godine završio:

"Kada se vratio u Logor (Filipović) naredio je nastup cijele Ekonomije. Svrstali smo se u dvojni red, a on nas je promatrajući krvavim očima psovao i prijetio da će nas sve pobiti izvukavši obema rukama dva revolvera. Imao je očigledno pakleni plan, ali se predomislio i pozvao je samo dvojicu, koji su prije nastupa nešto razgovarali. To je bio neki Montiljo iz Kiseljaka i Moric Alkalaj, klesar iz Sarajeva. Ustrijelio je najprije Alakalaja, a za njim i Montilja. Opazivši da se Montiljo još trza, sprašio mu je još tri metka u glavu..."

Svedok Ljubomir Šarić u postupku protiv Dinka Šakića 1999. godine izjavio je da "Romi nisu niti dolazili u logor, već su ih odmah likvidirali. Sjećam se jedne grupe Roma koja je došla s instrumentima. Svirali su pred menzom. Kada je Majstorović ustao, očito nezadovoljan muzikom, pištoljem u glavu ubio je jednog."

Deca u ustaškom logoru Jasenovac:

Novinar Đorđe Milša, jedan od svedoka iz Jasenovca, u svojim sećanjima na period zarobljeništva rekao je: "Fra Filipović-Majstorović je u koljačkom poslu svojim znanjem i okrutnošću bio nenadkriljiv. Dugo je vremena bio glavni izvršitelj masovnih klanja u Gradini, za koji bi se rad posebno i oblačio. Obično na večer navukao bi čudnu neku zelenkastu kućnu kabanicu, izvršavao klanja, i tek ujutru drugog dana vraćao se sav krvav. Neko je vrijeme vodio sa sobom brojne ustaške agente, zatočenike, koji su mu pomagali pri klanju u Gradini. Ponajprije bi ih dobro napio u časničkoj blagovaoni, a otuda bi zajednički krenuli putem vlastita im zvijerstva. Navikao na stalno klanje, nijedan se od masovnih koljača nije zadržao u toj satanskoj raboti, koliko on..."

Uništavanje dokaza o zločinima

Dinko Šakić, jedan od komandanata logora Jasenovac je krajem 1944. i početkom 1945, kada je bilo jasno da će nacisti i ustaše izgubiti rat, po nalogu zajedno s bivšim zapovednicima logora III Ciglana Jasenovac, Ljubom Milošem, Miroslavom Majstorovićem i Hinkom Pičilijem radio na organizaciji uklanjanja tragova zločina nad Srbima, Jevrejima i Romima iskopavajući i spaljujući leševe zatvorenika.

ĐŠakić je ponovo došao u Jasenovac aprila 1945. na zadatak uništavanja dokaza sa Maksom Luburićem. Ljubo Miloš, ustaški zločinac i jedan od komandanata Jasenovca, svedočio je na suđenju: „Početkom aprila 1945. pozvao nas je Luburić i uputio mene i Šakića u Jasenovac da Pičili organizira spaljivanje tragova. Kako mi nismo mogli pronaći jame, to smo zatražili od Majstorovića, te je i on došao u Jasenovac, i po naređenju pukovnika Džala, koji je u to vrijeme preuzeo zapovjedništvo zdruga, zajedno sa satnikom Pudićem, satnikom Sudarom i još nekoliko zastavnika iz Pičilijeve grupe, izvršili smo spaljivanje tragova u Gradini i Uštici.”

Logoraš Dragutin Škrgatić bio je svedok uništavanja dokaza genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima u Jasenovcu: "U Gradini su iskopani leševi ubijenih zatočenika i spaljivani na lomačama improvizovanim od željezničkih šina, gdje su ih polivali naftom..."

Suđenje

Početkom maja 1945. godine Miroslav Filipović je pobegao u Austriju gde su ga uhvatili Britanci i ubrzo ga izručili jugoslovenskim vlastima. Odmah je izveden pred sud u Zagrebu i 29. juna proglašen krivim za izvršenje masovnih zločina, lično ili kao naredbodavac. Osuđen je na smrt vešanjem,trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine. Obešen je odeven u franjevačku odeću.

Na suđenju je, između ostalog, izjavio: "Priznajem da sam lično kod javnih strijeljanja ubio oko stotinu zatočenika logora Jasenovac i Stara Gradiška. Isto tako priznajem da su se za vrijeme mog upraviteljstva u logoru Jasenovac vršila masovna ubijanja u Gradini, ali ja u tome nisam sudjelovao, iako sam za ta masovna ubistva znao. Ispravljam se, ja sam kod tih masovnih ubijanja prisustvovao, ali ih nisam izvršavao. Ta masovna ubijanja dopuštao sam kao upravitelj, jer sam imao usmene naloge Ljube Miloša, a još više od Matković Ivice, a katkada i od Maksa Luburića. U Gradini ubijalo se maljem, i to tako da bi žrtva morala sići u iskopanu jamu, našto je slijedio udarac maljem po glavi odostraga. Osim toga ubijalo se strijeljanjem i klanjem. Kad su se vršile likvidacije žena i djevojaka u Gradini, znam da su se nad mlađima vršila silovanja... Za moje vrijeme (za 4 meseca), po mom računu, likvidirano je u logoru Jasenovac 20-30.000 zatočenika. Po pričanju Maksa Luburića, koji je vjerojatno vodio evidenciju o ubijenim Srbima, ubijeno je u NDH kroz ove četiri godine oko pola miliona Srba."

Lik Miroslava Filipovića obrađen je u filmu "Dara iz Jasenovca" iz 2021. godine, a glumio ga je Vuk Kostić.

Bonus video:

(eSPRESO/kURIR/M.S.)